Čovjek u svojoj cjelovitosti nedjeljivo je biće duha, psihe i tijela te mu je kao takvome potrebno pristupati tijekom čitavog životnog tijeka od začeća sve do smrti.

 Zdravstveno osoblje je najpozvanije čovjeka i njegovo zdravlje uvažavati u složenosti pneumato-psiho-fizičkih sastavnica njegova bića.

Iako se tisućljećima empirički potvrđivala tek se posljednjih desetljeća počelo sustavno istraživati ulogu duhovnosti i religioznosti na zdravlje i život čovjeka. Do danas je objavljeno na tisuće studija i istraživanja, a razvijene su i vjerodostojne mjere i skale potvrđene u stručnim časopisima. Utvrđeno je kako se povezanost duhovnosti/religioznosti i zdravlja ostvaruje prije svega preko psiho-neuro-imuno-endokrinološke sveze. U posljednje vrijeme godišnje se publicira sve veći broj studija koje su po brojnosti u rangu znanstvenih grana poput psihologije i sociologije. Odgovornom zdravstvenom djelatniku to bi trebalo predstavljati poticaj da sveobuhvatno promatra pacijenta i njegovo pneumato-psiho-fizičko zdravlje te na tome temelji svoj preventivni i terapijski rad. 

Osim kriznih životnih situacija postoje i egzistencijalno osjetljive životne situacije koje uključuju začeće, trudnoću, porod, dojenje i rano roditeljstvo. Za razliku od kriznih životnih situacija za egzistencijalno osjetljive životne situacije moguće se pripremiti te one predstavljaju istovremeno izazov i priliku za rast osobe. Hoće li se osoba na pravi način nositi s tim životnim situacijama ili će na razne načine od njih bježati ovisi o pripremi te stupnju inteligencijā. 

Duhovnost i religioznost osobe najviše dolaze do izražaja u suočavanju s kriznim životnim situacijama kad se javlja nesigurnost, strah, bol i onesposobljenost, gubitak kontrole, obeshrabrenje i gubitak nade. Tada duhovnost/religioznost u suočavanju donosi pozitivni pogled na svijet, smisao i svrhu, psihološku integraciju negativnih sadržaja, nadu i motivaciju, osobno osnaživanje i povjerenje, osjećaj kontrole, modele patnika olakšavajući prihvaćanje situacije, vodstvo u donošenju odluka uz smanjenja stresa, odgovore na “vječna” pitanja te društvenu podršku. 

Razlikujemo tri vrste inteligencije: intelektualnu ili racionalnu (IQ) koja nam pomaže rješavati logičke i strategijske probleme; emocionalnu (EQ) koja nas čini svjesnim vlastitih i tuđih osjećaja te nam pomaže da se uživimo u probleme drugih, suosjećamo, da budemo motivirani i da na odgovarajući način reagiramo na bol i zadovoljstvo; te suštinsku njima nadređenu duhovnu inteligenciju (SQ) – inteligenciju duše kojom pristupamo problemima smisla i životnih vrijednosti, a koja omogućava ljudskim bićima da budu kreativni, da promjene pravila, izmjene situaciju te stave stvari i životne situacije u širi smisleni kontekst. 

Svaka od spomenutih inteligencija ima svoju neurološku podlogu. Racionalna inteligencija utemeljena na serijskom povezanosti neurona u mozgu pa za IQ možemo govoriti da se radi o «prenošenju podražaja u uzastopnom nizu». Emocionalna inteligencija temelji se na umreženosti velikih živčanih snopova u mozgu pa se EQ povezuje s «asocijativnim prenošenjem podražaja». Duhovna inteligencija je zasnovana na trećem, tek nedavno uz pomoć magneto-encefalografije otkrivenom neurološkom sustavu, a riječ je istodobnim oscilacijama neurona od 40 Hz koje objedinjuju podatke u cijelom mozgu. Taj proces objedinjuje, združuje i ima potencijal preobražavanja sadržaja nastalih u druga dva procesa omogućavajući dijalog između razuma i osjećaja. 

Dojenje također treba razmatrati kao duhovni, osjećajni i tjelesni proces imajući na umu neodvojivost dojenja od trudnoće i posebice poroda. Ženi bi već visok IQ, uz sve znanstveno utvrđene dobrobiti dojenja kako za majku tako i za dijete, omogućio da se odluči za dojenje. Ukoliko bi tome pridodala i visok EQ razlozi za dojenje još bi se više umnožili, jer bi majka već tijekom trudnoće mogla uspostaviti prenatalnu privrženost te bi dobro prepoznavala djetetove osjećaje i potrebe. Visok SQ, kao dominantan i integrirajući oblik inteligencije, omogućio bi majci povezati razloge s razumske i osjećajne strane te smjestiti dojenje u širi smisleni kontekst doživljavajući svetost i sebedarje tog čina. 

Priprema za dojenje trebala bi se provoditi najkasnije tijekom trudnoće, a fiziološka podloga uspješnom dojenju ostvaruje se harmonizacijom, orkestracijom i dostatnim lučenjem hormona u perinatalnom razdoblju, a prije svega oksitocina – hormona ljubavi i altruizma, te prolaktina – hormona roditeljstva i podlaganja. Ukoliko se nepotrebnom instrumentalizacijom i medikalizacijom poroda ne izluči dovoljna razina oksitocina i prolaktina neće doći do potrebne neuro-endokrine prilagodbe u mozgu majke i novorođenčeta koja je preduvjet stvaranju međuovisnosti te razvoju privrženosti između majke i djeteta. Oksitocin je također dokazano povezan s povjerenjem i međuljudskim odnosima, pa je za dijete od presudne važnosti uspostava tog prvog, ljubavlju prožetog, temeljenog povjerenja u odnosu s svojom majkom koji postaje arhetip svim ostalim odnosima. Upravo su ljubav, povjerenje i sebedarje te hormoni oksitocin i prolaktin uz theta i delta uzorak moždanih valova koji se javlja u majke tijekom dojenja najbolji dokazi koji govore u prilog ulozi duhovnosti u dojenju. 

Religioznost i vjera teško da se mogu odvojiti od duhovnosti iako se smatra da osoba može biti duhovna, ali ne nužno i religiozna. Dojenje, kao univerzalna pojava, prisutno je u svim prošlim i današnjim kulturama i razumljivo, uvijek je imalo i ima značajno mjesto u religijama. Tako navode o dojenju pronalazimo u svetim spisima najvećih svjetskih religija poput onih u ranim tekstovima islama i Kuranu, u budizmu, u kineskoj tradiciji te dakako u judeo-kršćanskom okviru budući da se dojenje u Bibliji višestruko spominje kako na doslovan tako i na slikovit te metaforičan način. 

U Bibliji se dojenja smatra blagoslovom i časti ga se (Post 49,25; Lk 11,27), a izostanak dojenja smatra se tvrdoćom srca, nedostatkom sućuti  i okrutnošću (Tuž 4,3; Iz 49,15) te teškom kletvom protiv neprijatelja (Hoš 9,14). Božja ljubav se u više navrata prispodobljuje s dojenjem (Iz 66, 10-13; Iz 60, 16). Dojenju i majčinstvu pridružuju se i druge funkcije poput zadovoljenja i utjehe, oduševljenja i naslade, mira i krepkosti (Iz 66,10-13) u Starom zavjetu te nježnosti, njegovanja, brige, žrtve i dostupnosti (1 Sol 2,7-9) u Novom Zavjetu. Od početaka kršćanstva majčinstvo i dojenje povezivalo se s Isusovom majkom Marijom što je posebice vidljivo u umjetnosti tijekom stoljeća kako na Zapadu (Maria Lactans) tako i na Istoku (Majka Božja Galactotrophousa). 

Tradicija i dokumentni Katoličke crkve također opetovano progovaraju u prilog dojenju, između ostalog naglašavajući poziv na podložnost naravnim zakonima, kao podlogu moralnog zakona. Ipak najveći je doprinos dao papa Ivan Pavao II svojom idejom bračnog saveza i razvijanjem «teologije tijela» kojom potvrđuje i objašnjava sebedarnu prirodu braka i bračne spolnosti. Na temelju teologije tijela Ivana Pavla II Sheila Kippley sa suprugom Johnom razvija koncept ekološkog dojenja promatrajući dojenje kao čin u kojem majčino tijelo postaje sebedarjem svome djetetu, a majka s djetetom sklapa svojevrstan savez predano se obvezujući na dojenje kroz duže vrijeme. 

S praktične strane, budući da su preduvjeti uspješnog dojenja privatnost, sigurnost i nepromatranje majka tijekom dojenja temeljem lučenja hormona oksitocina i prolaktina te moždane aktivnosti u delta-theta području, može prijeći u stanje svijesti koje odgovara stanju duboke molitve, meditacije i kontemplacije. To je posvećeno i usredotočeno vrijeme koje je samo po sebi čin duhovne naravi, a majci kroz ozračje zahvalnosti za darovani dar života i dar majčinstva otvara mogućnost molitve i blagoslivljanja. 

Zaključno, može se ustvrditi kako se uloga duhovnosti u dojenju očituje u čitavom pnemato-psiho-fizičkom spektru omogućavajući majkama koje doje i njihovoj dojenčadi razvoj i napredak svih triju oblika inteligencije čineći ovaj svijet boljim, ljepšim i sretnijim mjestom. Uvažavajući duhovnu dimenziju čovjeka, u promicanju dojenja i konkretnoj pomoći ženama, zdravstveni djelatnici u Hrvatskoj, a napose medicinske sestre, trebali bi u skladu s rastućom svjetskom praksom surađivati s vjerskim zajednicama i pokretati programe poput župnog sestrinstva koje uz minimalna ulaganja donose maksimalne rezultate. 

Petar-Krešimir Hodžić, dr. med.