Prijedlog Zakona nije prošao široku javnu raspravu, a zbog njegove važnosti opća i stručna javnost trebale su dobiti prigodu za otvorenu raspravu

 Na jedini “okrugli stol”, održan 28. ožujka 2008., pozvani su predstavnici samo nekih očito “ravnopravnijih” udruga, dok su mnoge druge udruge, sukladno ovom Zakonu, “diskriminirane”. U izradu nacrta i na javnu raspravu nisu pozvane ni vjerske zajednice iako ih se Zakon izravno tiče. Ni mnogi saborski zastupnici HDZ-a na dan predviđenog glasovanja nisu bili upoznati s odredbama Zakona.

− Zakon je trebao ići u redovnu proceduru, kao što stoji na njegovu prijedlogu od 28. ožujka 2008., jer je, kako je najavljeno, trebao stupiti na snagu tek 1. siječnja 2009.

Vlada nije navela razlog zbog kojeg je došlo do odluke njegova usvajanja po žurnom postupku.

− prema obrazloženju predlagatelja u hrvatski su prijedlog Zakona “unesene diskriminatorne osnove koje nadilaze međunarodne standarde na ovom području”

Nužno je građanima odgovoriti na pitanje tko je to od Hrvatske tražio, što se sve “nadilazi” i koje su realne posljedice takvo široko postavljenog Zakona. Posebno je to važno stoga što Protokol 12, dokument vezan uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, nije željela potpisati većina europskih zemalja zbog “nepredvidljivih posljedica” koje bi on mogao imati u praksi, a hrvatski prijedlog Zakona nadilazi i takav, široko postavljeni Protokol, kako po broju osnova, tako i prema subjektima koje obvezuje. Dok Protokol 12 i međunarodni dokumenti na koje se poziva obvezuju javna tijela, hrvatski Zakon obvezuje i pravne i fizičke osobe.

− neprihvatljiv je i sam naziv Zakona, jer sugerira na sveprisutnu diskriminaciju u hrvatskom društvu

U pitanju je i samooptužba države za sveprisutnu diskriminaciju u njezinoj “režiji” stoga držimo da je umjesto naziva “Zakon o suzbijanju diskriminacije” primjereniji naziv “Zakon o zaštiti od diskriminacije”.

− u prvom članku pogrešno se poziva na Ustav Republike Hrvatske

Jednakost se proglašava “najvišom vrednotom” Ustava, iako on nabraja jedanaest jednakopostavljenih najviših vrjednota. Usuglašavanje s Ustavom traži promjenu niza članaka i odredbi Zakona, a ne tek promjenu prvog članka, jer iz pogrešnog promatranja jednakosti kao najviše vrjednote proizlazi “duh” i filozofija Zakona.

− u Zakonu nema jasne definicije diskriminacije, a i mnoge druge odredbe preširoko su i nejasno definirane, što izaziva pravnu nesigurnost građana

Diskriminacija je tako “stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe” (...) “kao i osobe povezane s njom rodbinskim i drugim vezama (čl. 1. st. 2.). Nejasno i široko se uzima i neizravna diskriminacija “kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj” (čl. 2. st. 2.). Uopće nije pojašnjeno što se smatra poticanjem na diskriminaciju, a izjednačeno je s diskriminacijom (čl. 4.). Segregacija je izjednačena s diskriminacijom (čl. 5), a nigdje nije definirano na što se pod segregacijom misli, budući da pravne segregacije u Hrvatskoj nema. Područje primjene zapravo obuhvaća sva područja života, uključujući i obiteljske odnose koji nisu izuzeti, a  neka područja koja su izuzeta nejasno su postavljena, a traži se da ih se “usko tumači”. Zakon je nejasan i u pravnom smislu s obzirom na oblike postupaka.

− prijedlog Zakona je u nesuglasju s Obiteljskim zakonom po pitanju usvajanja djece od strane istospolnih zajednica, jer je to evidentno “stavljanje u nepovoljniji položaj” u odnosu na prava koja prema Obiteljskom zakonu ima heteroseksualni brak

Očita je stoga intencija predlagatelja da se u budućnosti mijenja “stariji”, a ne novi Zakon, inače bi ga se odmah usuglasilo s Obiteljskim zakonom. Pitamo se je li to u skladu s programskim načelima HDZ-a na temelju kojih je dobio relativnu većinu na izborima ili je riječ o prijevari vlastitih birača, što se vidi čak i iz činjenice da Zakon snažnije brane oporbeni SDP i HNS (koji o tim pitanjima imaju krajnje liberalna stajališta), negoli stranka predlagatelja Zakona.

− Zakon otvara prostor novim neusuglašenim standardima u odgoju i obrazovanju zbog mijenjanja “naizgled neutralnih odredbi, kriterija ili praksi” (usp. čl. 2. st. 2.)

Zakon će, posebno u sinergiji sa Zakonom o ravnopravnosti spolova u kojem to također nije jasno postavljeno, uvoditi nove “odredbe, kriterije ili praksu” u odgojne i obrazovne procese, pozivajući se na to da one i stvarno, a ne tek “naizgled”, trebaju biti “neutralne”. No, problem je što neutralnog odgoja jednostavno nema, pa je otvoreno pitanje tko će postavljati (ili nametati?) te nove “naizgled neutralne” kriterije? Hoće li se svima nametnuti odgojni obrasci “gender ideologije” koja niječe binarnu biološku podjelu spola i roda te nameće rod kao izbornu kategoriju u nebrojenom nizu varijacija? Hoće li društvo biti prisiljeno na prohomoseksualne i druge “rodne” identitetske poglede kao normu koja će se djeci nametati već od vrtića?

− Zakon predviđa snažnu ulogu organizacija civilnog društva u smislu “socijalnih partnera” Pučkom pravobranitelju u sastavljanju izvješća o diskriminaciji, kao i status umješača u postupku na strani tužitelja

Budući da nigdje nije predviđeno njihovo ograničavanje i odgovornost u slučaju mogućih manipulacija, postoje bojazni da se ta njihova uloga u određenim slučajevima pretvori i u svoju suprotnost, pa da od zaštitnika diskriminiranog postanu diskriminatori zlonamjerno tuženog. Upravo način na koji je rađen Zakon pokazuje koliko je u Hrvatskoj civilno društvo neautentičan odraz sveukupnog građanskog društva te koliko marginalne skupine zbog neprimjereno velikog javnog utjecaja, mogu svojim djelovanjem iskrivljavati sliku hrvatskog društva. Davanjem odlučujuće uloge takvim “skupinama za pritisak” uvodi se opasan prostor za manipulacije i stigmatizaciju svih onih koji nisu po volji tim skupinama. Tako se, paradoksalno, ovakvim Zakonom otvara prostor diskriminacije više negoli se diskriminacija “suzbija”.

Kako to može izgledati u praksi?

Slika 1.

U školskim udžbenicima i vježbenicama u prvom razredu osnovne škole (pa nadalje) postoje slike, fotografije, crteži obitelji kao zajednice koju čine “mama”, “tata” i jedno ili više djece. Budući da se zabranjuje “diskriminacija u svim pojavnim oblicima” (čl. 9.), pa čak i kao “naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa” (čl. 2.), a primjenjuje se na svim područjima i u odnosu na sve osobe (javna tijela, pravne i fizičke osobe, čl. 8.) i to, između ostalog, prema “obiteljskom ili bračnom statusu”, “rodnom identitetu, izražavanju ili spolnoj orijentaciji” (čl. 1.) tada je takva sugerirajuća slika obitelji diskriminatorna. Nigdje se više neće smjeti prikazivati kao “poželjnu” sliku obitelji model “mama-tata-dijete/djeca”. Diskriminatorna je svaka preferirajuća slika obitelji, a ravnopravni su u svakom smislu svi modeli oblika zajedničkog življenja (ili jednoroditeljski oblici), prema odredbama ovog Zakona. Primjerice, iako vjerske zajednice mogu naučavati drukčije, one u praksi, odnosno primjeni toga nauka postaju diskriminatori. Takvim odgajanjem za drukčije vrijednosti časne sestre u vrtićima odgajaju potencijalne diskriminatore koji će sutra u životu imati ozbiljne probleme što nisu svladali “ispravni” katalog “vrijednosti”, nego diskriminatorni. Tako su “zaštićeni” svećenici na propovjedaonici, ali vjernici ako se u životu ponašaju po njihovim propovijedima (što nauk svake zajednice traži) postaju diskriminatori i izlažu se riziku sudskih kazni!

Slika 2.

Ako neka vjerska zajednica ima dom za nezbrinutu djecu, a u međuvremenu se izmijeni Obiteljski zakon (što je logična posljedica ovakvog Zakona o suzbijanju diskriminacije), tada će po sili Zakona morati dati dijete iz svojega doma na usvajanja homoseksualnom paru, ako mu ga se povjeri u predviđenom postupku. Vjerske zajednice koje to neće željeti, jer se žele pridržavati svojeg nauka, imat će samo jedno riješenje: prestati se baviti zbrinjavanjem nezbrinute djece da bi sačuvale neovisnost svoje vjerske doktrine!

Slika 3.

Živite u stambenoj zgradi. U stan do vas se useljava “istospolna zajednica”. Vi svoje dijete od dvanaest godina pokušavate odgojiti sukladno svojim vjerskim ili drugim uvjerenjima koja se ne podudaraju s “neutralnim vrijednostima” koje promiče ovaj Zakon. Vaši susjedi uporno pri svakom susretu na hodniku ili u krugu zgrade nameću vašem djetetu svoje poglede na spolnost i druge životne vrijednosti. Vi pak svojem djetetu pokušavate pružiti odgoj koji je u tom smislu “konzervativan”. Zbog svega toga dođete u prijepor sa svojim susjedima. Pred javnošću i pred sudom, dođe li do njihove prijave za diskriminaciju, vi ste slika osobe diskriminatora, a oni su primjer tolerancije koji su i “vaše” dijete samo pokušali osloboditi od vaše ideologizirane slike svijeta. Zašto kažemo “vaše” dijete? Zato što će reći da se dijete ima pravo osloboditi vaše stereotipne slike svijeta, jer je Zakon predvidio i svaku zabranu diskriminacije prema “dobi” (čl. 1.).

Slika 4.

U Zakonu nije jasno definirano što je konkretno “stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe” u odnosu na druge osobe “u usporedivoj situaciji” (čl. 1. st. 2.; čl. 2. st. 1.). Samo kad je u pitanju zabrana diskriminacije po dobi, život vrvi takvom opravdanom i od psihologa i pedagoga preporučljivom diskriminacijom koju Zakon uopće ne izuzima. Složit ćemo se da svako dijete ima pravo na igru i bezbrižno djetinjstvo, no složit ćemo se i da sve igre nisu dobre (posebno dio računalnih). Složit ćemo se i u tom da određeni sadržaj koji dopuštamo djetetu od šesnaest godina nije  preporučljivo dopustiti i djetetu od četrnaest godina. Predloženim Zakonom potičemo maštu djece da, pri možebitnim pedagoškim ograničavanjima, vrše pritisak na roditelje pod prijetnjom prijava za zlostavljanje, jer zabranjena je i svaka “diskriminacija” po dobi! Oprostite, dopuštena je samo u određenim slučajevima, recimo, iz zdravstvenih razloga. E sad vi mislite da to znači kako ćete vi kao roditelj, odgovoran za dijete pred Zakonom do njegove punoljetnosti, sami odlučiti što su to “zdravstveni razlozi” kad su u pitanju problemi odrastanja po pitanju spolnosti. A što ako država to izuzeće rezervira za sebe, pa svima nametne obveznu edukaciju (možda i neka cijepljenja) u potpunoj suprotnosti s vašim odgojem. Ako mislite da ne postoje skupine koje to u Hrvatskoj već godinama pokušavaju nametnuti kroz tzv. jedinstveni obvezni spolni odgoj, onda ni ne znate zašto su bili žestoki napadi na zdravstveni, i posebno spolni, program udruge Glas roditelja za djecu – GROZD. Ovakav Zakon to će učiniti ne samo aktualnim, nego obveznim za sve!

Slika 5.

Poticanje na diskriminaciju u ovom je Zakonu izjednačeno s činjenjem (čl. 4.). Ne moram tražiti neku drugu sliku, nego vam samo reći da bi u slučaju donošenja ovakvog Zakona ovo promišljanje, budući da je poslano vama s određenim kritičkim tezama, koje potiču na suprotstavljanje odredbama Zakona, bilo smatrano poticanjem na diskriminaciju.

Slika 6.

Sustavna i prisilna segregacija je diskriminacija (čl. 5.). Budući da u Hrvatskoj nema pravne segregacije, pitamo se čemu uopće ovakva odredba za nepostojeća stanja? No, očito netko segregacijom misli proglašavati nešto sasvim drugo. Muške i ženske svlačionice po školama? Tako da djecu odmalena nauče miješanim i promjenjivim spolno-rodnim identitetima i uklone “konzervativne tabue” u skladu s novom “gender ideologijom”.

Slika 7.

Poslodavac (tvrtka ili obrtnik) ili “kadrovska služba” u nekom državnom javnom tijelu ne smije nikoga diskriminirati prigodom zapošljavanja, promicanja i drugih radnji u slučaju jednakih uvjeta u usporedivim situacijama. Sve je to u redu i puno jasnije je definirano u Zakonu o radu. No, u ovom općem, nejasnom i maglovitom Zakonu svaka odluka poslodavca koji je imao više osoba istih kvaliteta na raspolaganju, a odabrao samo jednu za neku potrebu, može biti izvor za prijavu diskriminacije. Jer tužitelj koji se s poslodavcem sukobio po bilo kojem drugom pitanju, može svoju pripadnost nekoj manjinskoj skupini proglasiti razlogom za diskvalifikaciju. A velike kazne i odštete koje čekaju poslodavca mogu biti primamljiv mamac za najavu tužbe. Svaki će se “pametan” poslodavac nastojati nagoditi prije negoli tužba zaista bude podignuta. Zašto?

Slika 8. 

Zato što je čitav postupak u svim elementima prilagođen pogodovanju tužitelju, a na štetu tuženika. Dovoljno je da tužitelja učini vjerojatnim da je do diskriminacije došlo i sav teret dokazivanja prelazi na tuženika (čl. 20). A tuženik može biti, prisjetimo se, svako javno tijelo kao i svaka pravna i fizička osoba! Zamislite teško obranjivu situaciju u kojoj bi se nekoliko osoba dogovorile da tuže poslodavca za uznemiravanje i spolno uznemiravanje s nakanom da dobivenu naknadu štete nakon toga zajednički podijele? Jedna osoba tuži, druga i treća posvjedoče, i tada je na tuženiku da dokazuje nevinost! Zakon nije ni pomislio da su moguće i lažne prijave te da ih treba na vrijeme zaustaviti, a ne prebaciti na tuženika da ih zapravo on, ni kriv ni dužan, braneći se dokaže! I nikakva mu odšteta za svu klevetu (koja može završiti i u medijima) nije predviđena! Naprotiv, ne dokaže li nevinost (što je u složnoj kleveti teško ili gotovo nemoguće) i bude li proglašen krivim uz i najmanju novčanu kaznu, čeka ga podmirenje sudskih, ali i raznih drugih troškova poput objave presude u svim medijima koji su o tome slučaju progovorili!

Slika 9.

Kao “socijalni partneri” Pučkom pravobranitelju u sastavljanju izvješća i kao “umješači” u sudskom postupku na strani tužitelja, pojavljuju se nevladine udruge (čl. 15. i 21.). A u nevladinim udrugama, kao i u svakom drugom dijelu društva, djeluju korektni ljudi, ali i najveći mobbing “umješači” koje možete zamisliti. Kako će izgledati javna stigmatizacija u medijima osobe koju odluče pritisnuti neki takvi “umješači” neka vam se nikada ne dogodi osjetiti na vlastitoj koži.

Ivica Relković, predsjednik HOD-a