Nalazite se na: Naslovnica 
Novosti Misa - Izborna skupština – 19. 1. 08.
Novosti Misa - Izborna skupština – 19. 1. 08. | Misa - Izborna skupština – 19. 1. 08. |
|
|
| Valentin Pozaić, pomočni biskup | |
| Subota, 02 Veljača 2008 | |
|
Upravo smo čuli: Isus poziva carinika bliže k sebi, među svoje učenike. Nije ga odmah proglasio svetim. Pruža mu priliku da to postane. Nije došao tražiti pravednike, nego grješnike; ne zdrave nego bolesne. Po posebnim darovima Bog svakoga od nas poziva na osobnu svetost u služenju zajednice vjere, i društva. Pozvani smo na sasvim jasne kreposti: želju za težnjom prema dobru, za ostvarenjem dobra, za opraštanjem, za istinom i strpljenje Bog može izabrati bilo koga za vodstvo. To se dogodilo cariniku: bio je izopćen iz društva, jer je bio u službi rimskih okupatora, neprijatelja. Ali na poziv, on ostavlja sve: i službu i probitak. Mijenja se. Mijenja način mišljenja i postupanja. Obratio se. Želi biti uz Isusa. Ne postavlja uvjeta. Spreman je čuti glas Evanđelja i prihvatiti zahtjeve novoga života. I u tome prepoznaje svoje ljudsko dostojanstvo, svoju sreću, svoje zadovoljstvo, svoj identitet.
Nije rijetkost da ljudi budu prosuđivani kao masa, kao bilo tko, neosobno, bez poštivanja; štoviše, s ideološkim prezirom. Božja riječ u tom nesretnom cariniku pronalazi, i aktivira, skriveni potencijal dobra. Božja riječ, Isusova riječ djelotvorna je, oštrija od dvosjeklog mača.
sus je u njemu prepoznao čovjeka srca, punog osjećaja, doduše, sputanog ljudskim slabostima, ali puna optimizma i nade u nešto bolje od trenutačnoga – i kad mu je bilo ponuđeno, prihvatio je objeručke, bez pridržaja.
Kod blagovanja, i kasnije, započela je dugotrajna pouka, produbljuje se prijateljstvo, uspostavlja se razumijevanje – mijenja se svijet vrednota, aksiološki horizonta, od perspektive vremena u perspektivu vječnosti. To može biti sudbina svakog pojedinca. Izabrani, pozvani – premda grješnici – tek sada trebaju početi rasti u spoznanju i u svetosti. Tako će moći postati apostoli.
Riječ Božja, Evanđelje, jasno nam pokazuje ideale života; uvodi nas u suosjećajno razumijevanje naših slabosti – i onih oko nas, slabih ali željnih novoga života.
Dvije su to temeljne kvalitete potrebne svakom istinskom ljudskom biću; ne manje u jednom vjerskom društvu, u vodstvu jednog vjerskoga društva: Držati visoko barjak ideala, i strpljivo i osjećajno pridizati posrnule, oni koji žeđaju za idealima. Tako se poštuje ljudsko dostojanstvo: vlastito i ono drugih.
Ljudsko je dostojanstvo izvan dosega čovjekove moći. Ono je tu bez obzira na okolnosti u kojima pojedinac živi. Čovjek ga može poštivati ili ne, ali ga ne može dodijeliti ili oduzeti. Čovjek ne može biti lišen svoje bitne oznake: da je homo sapiens, imago Dei - slika Božja.
Snagom svojega dostojanstva svaki čovjek u svakom stadiju svoga života, makar ono bilo stavljeno u pitanje grijehom, teškom bolešću ili patničkim tijekom umiranja, uvijek zadržava pravo i dužnost na poštivanje temelja i preduvjeta toga dostojanstva.
U vrijeme navale kulture smrti, i unatoč toj navali, Crkva gaji ljubav prema čovjeku: „Čovjek je u svoj istini svoga postojanja ... prva staza kojom Crkva mora proći ispunjavajući svoje poslanje. Taj je čovjek prvi i osnovni put Crkve, put što ga je sam Krist zacrtao...“ (RH 14). Iznad svega izranjeni čovjek – patnik, na duši i na tijelu. Svi smo pomalo u koži Mateja. Civilizacija ljubavi nosi kulturu života!
Koliko puta imate doživljaj – i ne manje iskušenje – da stojite uz krevet starog i uvijek novog Joba. Job nije nikada posumnjao da je Bog gospodar nad svim zbivanjem. U patnji, nakon nadvladane kušnje, Jobu-patniku više nije bilo potrebno umsko dokučivanje Božjih nakana. Stekao je nešto neočekivano, iznenađujuće, novo iskustvo: do tada, u zdravlju i obilju, Boga je poznavao po čuvenju, po onome što su mu govorili drugi, pa i samo Sveto pismo.
Tek u patnji, došao je do neposredne osobne spoznaje Boga, vidio je Boga: “Sada te oči moje vidješe“ (Job 42,2.3b.4.6). Cijena je bila visoka. Netko bi mogao reći: previsoka. Iskustvo života i smisla života, i svega u životu, bilo je neprocjenjivo, neusporedivo. Isplatilo se steći ga, pa i uz tu cijenu.
Ako itko – u bilo kako nepovoljnim uvjetima, okolnostima – medicinska sestra, katolička medicinska sestra može, oprostite: mora, pronositi ovim svijetom humanizaciju medicine, a to će reći: medicina po mjeri čovjeka, po mjeri čovjeka koji trpi, i po mjeri čovjeka koji njeguje trpećega. Uz ‘stroj’ – sva tehnološka dostignuća neophodno je i ‘srce’ – istinski ljudski pristup, sućut. Prema izreci: Čovjek je čovjeku najbolji lijek. Smijemo protumačiti: Sestra je bolesniku najbolji lijek!
Vrijeme je sve više dragocjena raskoš, privilegij - u vremenu kada su toliki izbačeni s posla, nezaposleni i poniženi, jer ljude su navodno zamijenili strojevi, doživljavamo da nitko nema vremena ni za koga, ni za što - osim za sebičnost. Ni danas ne gubi ništa na snazi poruka: 'Mrijeti ti ćeš kada počneš sam – U ideale svoje sumnjati' (SSK, Mojsije). Vaša nazočnost ovdje, danas, živo je svjedočanstvo te istine.
Živimo od snage ideala. Svako vrijeme jest vrijeme ideala: bilo izdaje, bilo potvrde.
Usred diktature relativizma – prezira svega što je vrijedno, uzvišeno, plemenito, sveto - katolička medicinska sestra je pozvana, i javno se opredijelila i pristupanjem u Društvo javno potvrdila, da pozna ideale, da čezne za idealima, da želi živjeti ideale.
Zato nam je potrebno i dragocjeno Hrvatsko katoličko društvo medicinskih sestara i tehničara. Čuvajte ga! Unaprjeđujte ga. Posvećujte ga – jer to je jasno zacrtani i provjereni put spasenja i posvećenja: za vas i za one kojima ste poslane. Amen. |
| « Prethodna | Sljedeća » |
|---|
Preporučamo
Glavni Izbornik
| Naslovnica |
| Novosti |
| Samarijanac |
HKDMST © 2007 - 2008 Sva prava zadržana |
Webmaster: Igor Pavelić