Sve češće smo svjedoci različitih natpisa u tisku o ponašanju mladih, njihovom odnosu prema okolišu, vršnjacima, roditeljima, nastavnicima kao i problemu alkohola, droge i kriminaliteta te nasilja u toj životnoj dobi. Komentari u zavisnosti tko komentira i na što daje naglasak su da je problem u obitelji, školi, društvu, nedostatku moralnih vrijednosti i sl. Sa svakim od navedenih komentara koji su brojni mogli bi se složiti ali time ne bi dobili uvid u sveukupnu problematiku problema niti bi isto doprinjelo njegovom rješavanju. Ono što jesu objektivni pokazatelji su porast psihičkih problema i različitih odstupanja u ponašanju kod mladih kao i činjenica da su mladi ljudi sve nezadovoljniji i sve nesretniji. Ipak imamo prilike i za pozitivno razmišljanje kada netko od naših učenika, sportaša i sl. osvoji zavidne nagrade na svjetskim prvenstvima i takmičenjima. Pitanje je koje moramo postaviti sami sebi na prvom mjestu zašto neki mogu a drugi ne i tko stoji iza nasilne i nesretne djece a tko iza sposobne i uspješne djece i konačano kako se jedni i drugi osjećaju kakva im je prognoza kasnije u životu.
Da bi mogli sagledati problem u potpunosti moramo se ukratko vratit na razvoj djeteta koji započinje u obitelji od trenutka začeća te prihvačanja do odnosa kako sa roditeljima tako i sa širom obitelji. Slika koju dijete dobije o sebi je ono što će ponijeti kasnije u život te se dječji psihijatri i psiholozi slažu sa činjenicom da se ličnost stvara prvih pet godina a sve kasnije je samo proširivanje i nadogradnjanja onoga što je već stvoreno. Naravno da to ne znači da nakon toga više se nama što raditi, dapače, svaka dob nosi svoje potrebe i ima naglasak na druge utjecaje koji se dograđuju na postojeće stanje.

Pozitivni prediktori za razvoj su ljubav, razumijevanje, podrška i prihvačanje bez uvjeta usklađenost postupaka svih bitnih osoba za djetetov razvoj. Uzrastom uz obitelji pa zatim širu obitelj postaje sve važnije okruženje, prijatelji, susjedi, tete u vrtiću, učitelji koji olakšavaju djetetu i adolescentu separaciju i prelazak u odraslu dob sa svim svojim odgovornostima i obavezama. Sve osobe u okruženju djeteta i adolescenta nastavljaju izgrađivati ono što je započeto u prvim godinama života te omogučuju razvijanje pozitivnih socijalnih interakcija i povjerenja koje se od obitelji prenosi na prijatelje, susjedstvo, vrtić, školu i kasnije na vlastitu obitelj. Dijete koje nije dobilo podršku u obitelji koje je zanemareno ili zlostavljano ili gdje su u obitelji vladala dvostruka mjerila a odgojni stavovi su bili neusaglašeni ne će razviti sigurnost, povjerenje, osjećaj važnosti, povjerenja u vlastite sposobnosti što će prenjeti i u svoje socijalne odnose najprije u susjedstvu a kasnije i u školi te kasnije i sve interakcije koje donosi odrasla dob. U tom ranom periodu započinju iako često neprepoznato brojni psihički problemi koji kasnije uzrastom samo postaju intenzivniji. Kako dijete odrasta tako utjecaj obitelji postaje sve manji a utjecaj okoline posebice vršnjaka i škole sve intenzivniji. Ukoliko izostaje usklađenost između obitelji i škole dijete se nalazi u procjepu između bitnih osoba za njegov razvoj, postaje kofuzno, nesigurno, ruše mu se do tada ugrađene vrijednosti i vjerovanja što ostavlja prostor ne samo za razvoj psihičkih problema već i za različite negativne utjecaje pojedinaca i grupa koji koriste djetetovu nesigunrost, zbunjenost, strah i sl.

Kao što ste vidjeli naglasak je na obitelji i obiteljskim odnosima što se može vidjeti i iz deklaracije svjetske zdravstvene organizacija koja u primarnu prevenciju mentalnog zdravlja stavlja odgoj za zdravo roditeljstvo, poseban odabir učitelja i nastavnika te vračanje obiteljskim vrijenostima posebice u odnosu na proširenu obitelj.
Slijedeće pitanje koje moramo postaviti je da li naše obitelji imaju znanja, mogućnosti i podrške da odigraju tako važnu ulogu na kvalitetan način a to je odgoj djece bez trauma. Što se dešava sa djetetom kada potrebom svog razvoja izlazi iz obitelji i iz psihološko razvojnih potreba utjecaji i mišljenja izvan obitelji postaju dominantni. Ne će li se u društvo koje ne poštuje obiteljske vrijednosti i norme ponašanja naći u procjepu između onoga što je naučio u obitelji onoga što vidi u društvu u kojem vrijede neke druge vrijednosti i drugačija mjerila za uspjeh, između utjecaja medija koji propagiraju jedan za adolescenta vrlo privlačan način života te između svojih bioloških psiholoških i socijalnih potreba u situaciji utjecaja kontradiktornosti dijete posebice adolescent će se „ izgubiti“ te razviti čitav niz psihičkih problema kao rezultat sukoba u njemu samome što je često okidač za nastanak brojnih psihičkih odstupanja pa i bolesti najčešće psihoza, depresije i anksioznosti ili će se prikloniti utjecaju vršnjaka koji i sami u sukobu pomoći će mu na njihov način da nađe olašanje kroz alkohol, drogu, devijantna ponašanja u kojima nisi za ništa odgovoran i sve ti je dozvoljeno. Adolescenti često nalaze izlaz u modelima koji im se nude te se identificiraju s „junacima iz filmova“ ili žute štampe te pokušaju imitirati njihv stil ponašanja, izgled i tome sl. /anorexia, bulima, agresija i dr./

Roditelji u društvu gdje vrijede neki drugi kriteriji za uspjeh prestaju biti identifikacioni model, djeca ih se često srame jer su zaostali, neuspješni, idu pješice ili voze neki stari auto, stanuju u predjelu gdje žive neuspješni ljudi i sl. i djeca se osjećaju sama. Roditelji u društvu dvostrukog morala i kritertija više ne mogu zadržati ulogu koju su imali te prestaju biti roditelji kojima adolescenti vjeruju jer ih ne mogu zaštititi jer im ne mogu naći radno mjesto, upisati ih u školu po vezi, platiti im skupe sportove ili izvući ih nakon nekog prekršaja bez kazne. S obzirom da se radi o razvojnoj dobi koja radi svojih biološko posihološko socijalnih karakteristike mladog čovjeka stavlja već po tim karakteristikama a u poziciju nesigurnosti i nesnalaženja sa samim sobom u realnosti sučeljavaju se sa diskrepancom između onoga što su ga učili i pravila koja su mu osigiravala sigurnost, zaštitu, ljubav i onoga što percipiraju u društvu, drugačiji vrijednosni sistemi i pravila ponašanja dovode do tjeskobe, depresije, suicida, agresije, brojnih psihosomatskih bolesti ili reakcija te agresije i raznih oblika nasilničkog ponašanja. Svi ti oblici ponašanja ili poremećaja pa i bolesti rezultat su neusklađenosti, izostanka potpore i neetičnosti i društva a često i obitelji.

Dakle kada govorimo o problemima mladih posebice kada se fokusiramo na nasilje mladih tada moramo najprije sagledati što se dešava u interakciji obitelji i društva i preuzeti odgovornost za ponašanje mladih a ne koristiti ono što danas rekla bih gotovo jedino i činimo da nasilnike kažnjavamo. Opet je žrtva društva postala žrtva društva i njegovih pravila ali ta ista pravila se ne odnose na one koji su doveli do toga.
Jedino rješenje je pomoći obiteljima ne samo deklarativno da mogu izvršiti svoju najtežu dožnost odgoj djece, a u društvo inzirtirati na moralnim etičkim vrijednostima onih koji svojom pozicijom, profesijom i utjecajem mogu osigurati pravilan razvoj djece.